petak, 1. siječnja 2010.

Poklonstvo pastira i triju Mudraca

1. Anđeli javljaju pastirima rođenje Spasitelja


Kraj Betlehema je jedno prostrano polje...Mjesec je u zenitu i mirno jedri nebom koje je prepuno zvijezda. Izgledaju poput dijamantnih kopča pričvršćenih na ogromnoj nebnici od tamnoplavog baršuna, a mjesec im se usred njih smiješka sa svojim prebijelim licem s kojeg silaze rijeke mliječnog svjetla bijeleći zemlju. Ogoljena stabla izgledaju još viša i crnija na tako pobijeljenog zemlji, dok zidine i gomile, koje tu i tamo pri rubu ravnice izranjaju, izgledaju od mlijeka, a neka udaljena kućica naliči na komad mramora iz Carrare. S desne strane je jedan prostor, s dvije strane omeđen plotom od trnja, a s druge strane nisikim i hrapavim zidom... Ovaj zid podržava krov neke niske šupe... niske i široke, koja je s nutarnje strane ograde sagrađena dijelom zidom, a dijelom od drva, kao da bi ljeti ovi drveni dijelovi trebali biti maknuti... da se šupa pretvori u trijem. Iz ovog zatvorenog prostora čuje se, od vremena do vremena, kratko i isprekidano blejanje. To bi morale biti ovčice koje drijemaju i koje radi mjesečeve svjetlosti misle da je blizu dan. Ali taj sjaj je toliko prekomjeran, toliko jak i tako raste... kao da se neka planeta približuje zemlji ili iskri neki tajanstveni požar. Jedan pastir se pojavi na vratima, stavivši ruku na čelo da zaštiti oči, gleda u visinu. Izgleda nemoguće da se treba zaštitii od mjesečeva sjaja. Ali, ovo je tako živo da zablješčćuje, naročito onoga koji izlazi iz zatvorenog prostora gdje je mrak. Sve je mirno. Ali to svjetlo iznenađuje. Pasrtr zove drugove. Svi se pojaviše na vratima. Gomila kuštravih ljudi razne dobi. Ima tu mladića i sijedih... Komentiraju čudni činjenicu, ao one je najmlađe zahvatio strah. Naročito jednog: nekog dječaka dvanaestig godina koji brizne u plač izazvavši tako podrugivanje najstarijih.
"Čega se plašiš, glupane?" reče najstariji.
"Ne vidiš li da je zrak tih? ... Zar nisi vidio mjeseca kako sjaji?... Zar si uvijek bio pod maminom haljinom kao pile pod kvočkom, zbilja? Ali vidjet ćeš , i kakvih stvari!... Jednom sam se bio otisnuo prema libanonskom gorju, i još dalje... Visoko... Bio sam mlad i nije mi bilo teško hodati... Bio sam i bogat...onda... I jedne noći vidio sam jednu svjetlost, ali takve te sam pomislio da se vratio Ilija na svojim ognjenim kolima. Cijelo je nebo bilo kao u požaru... Jedan starac ... tada je bio starac... reče mi: 'Nešto će se veliko dogoditi na svijetu' .. I za nas je b la nesreća jer dođoše rimski vojnici! Oh! vidjet ćeš, ako polja..." Ali pastirić više ne sluša... Izgleda da ga više nije strah, jer ostavlja prag i izmaknu iza leđa krepkoga čobanina, iza kojeg se bio sklonio, i izađe na travnjak koji je pred šupom. Gleda pream nebu i hoda kao mjesečar, kao hipnotiziran od nečega što ga sasvim privlači... i odjednom poviče:
"Oh!" ... i osta okamenjen, s rukama malo otvorenim. Ostali se gledaju zapanjeni.
"Ali što je ovom ludome?" - reče jedan.
"Sutra ga vraćam njegovoj majci. Ne volim glupane da čuvaju ovce! - reče drugi.
A stari koji je malo prije govorio reče: "Hajdemo pogledati prije nego prosudimo. Pozovite i one druge što spavaju i uzmite štapove. Da nije kakva zvjerka ili razbojnici..."
Uđu, pozovu druge pastirre, i iziđu s bakljama i toljagama... dostignu dječaka.
"Tamo, tamo" promrmlja on smiješeći se..." Poviše stabla, gledajte ono svjetlo što dolazi. Izgleda da hoda po mjesečevoj zraci. Evo se približuje. Kako je lijepo to svjetlo!"
"Ja vidm samo nešto življi sjaj."
"I ja ta također."
"Također i ja..." - rekoše ostali.
"Ne, ja vidim kao neko tijelo" - reče jedan pastir kojega su Marija i Josip sreli na putu za Betlehem, koji je dao mlijeka Mariji.
"To je Anđeo" ... povika dječak... "Evo silazi, približuje se... Dolje!... Na koljena pred Anđelom Božjim!"
Jedan dugi "Oh!".... i pun poštovanja... izvinu se od grupe pastira koji padoše licem prema zemlji, i tako više izgledaju satrti pred sjajnim ukazanjem... koliko su stariji... I mladi su na koljenima, ali gledaju Anđela koji se sve više približuje i napokon zaustavlja u zraku, mašući velikim krilima... sjaj bisera u sjaju mjeseca koji ga okružuje nad zidom ograde.
"Ne bojte se. Ne nosim nesreću. Javljam vam veliku radost za izraelski narod i za sve narode zemlje..." Anđeoski glas je poput skladne harfe uz koju pjevaju slavuji. "Danas, u gradu Davidovu, rodio se Spasitelj..."
Dok je Anđeo ovo govorio još više raširi krila i pokrene ih kao nad nenadanom radošću, a iz njih - izgledalo je - kao da pljušti kiša iskara od zlata i dragog kamenja... Prava duga koja je bila nalik na trijumfalni luk nad siromašnim torom. "... Spasitelj koji je Krist..." - Anđeo iskri pojačanom svjetlošću. Njegova dva krila, sada čvrsto stojeći, i vrhom upravljena prema nebu kao dva nepomična jedra nad safirom mora, izgledaju kao dva plamena koji se dižu plamteći... "... Krist, ... Gospodin!..." - Anđeo sklopi svoja dva sjajna krila i njima se ogrnu kao gornjom haljinom od dijamanta... nad odjećom od biserja, sagne se kao na poklon, rukama sklopljenim nad srcem i kao sagnut nad grudima, lice mu se gubi u sjeni vrška savijenih krila... Vidi se samo jedan nepomični oduljeni lik za vrijeme trajanja jedne Slave. Ali evo ... opet se miče...
Ponovno otvara krila, podiže lice na kojem se svjetlost stapa s rajskim smiješkom... i kaže: "Prepoznat ćete Ga po ovim znakovima: u jednoj siromašnoj štali, iza Betlehema, naći ćete Djetešce povijeno u pelenice u životinjskim jaslama, jer za Mesiju nije bilo krova u gradu Davuidovu.." Dok je Anđeo ovo govorio učinio se ozbiljnim, pače i žalostan! Ali s Nebesa dođoše toliki...oh! koliki!... toliki Anđeli slični njemu, čitav Kor Anđela koji silaze klikćući i poništavajući mjesec svojim rajskim blještavilom ... te se priddruže Anđelu najvestitelju uz mahanje krila, uz razlijevanje predivnih mirisa, uz lelujanje nota u kojima svi najljepši glasovi stvorenoga nalaze svoj odjek, ali do zvukovnog savršenstva... Ako je boja napor prirode da postane svjetlošću, ovdje je melodija napor glazbe da sijevne ljudima ljepota Božja, jer čuti ovu melodiju znači upoznarti Raj, gdje je sve harmonija ljubavi koja se iz Boga izlijeva da razveseli Blaženike ... i da od ovih poleti k Bogu da mu reknu: "Ljubimo Te!" Anđeoski "Gloria" rasprostranjuje se u sve većim valovima nad mirnim poljem, a s tim pjevom i svjetlo.
I ptice se pridružiše svojim pjevom, što je pozdrav ovoj preuranjenoj svjetlosti, a ovce svojim blejanjem radi ovog prijevremenog izlaska sunca...
Pjev se stišava... a i svjetlo se umanjuje, dok se Anđeli vraćaju u Nebo...



2. Poklonstvo pastira Novorođenom Spasitelju, Kristu Gospodinu

Pastiri dolaze k sebi.
"Jesi li čuo?"
"Pođimo vidjeti?"
"A živine?"
"Oh! Neć im se dogoditi ništa! Hajdemo, poslušajmo riječ Božju!"
"Rekao je da je rođen danas?... I da nije našao konačišta u Betlehemu?"
To sada govori pastir koji je dao mlijeko... "Dođite, ja znam. Vidio sam ženu i sažalila mi se... Pokazao sam im gdje će naći mjesto za Nju, jer sam pretpostgavljao da neće naći konaka i čovjeku sam dao mlijeka za Nju... Toliko je mlada i lijepa, a mora biti dobra kao Anđeo koji nam je govorio... Dođite, dođite! Hajdemo uzeti mlijeka, sira, janjce i već učinjene kože... Mora da su jako siromašni... i tko zna koliko je hladno Onome lije se ime ne usuđujem spomenuti! ... I zamislite... govorio sam Majci kao jednoj siromašnoj ženi...!"
Otiđu u štalu i malo nakon toga iziđoše... tko s mlijekom u ploskama, tko s mrežicama od isprepletenog kovilja, a unutra okrugli sirevi, tko s košarama u kojima je janjad što bleji, a neki s ovčim već učinjenim kožama.
"Ja nosim ovcu. Ojanjila se prije mjesec dana. Dobro joj je mlijeko. Moći će im služiti ako žena nema mlijeka. Izgledala mi je kao djevojčica, i tako bijela...! Lice kao od jasmina na mjesečini." - reče pastir, koji je dao mlijeko... i povede ih.
Idu pod mjesečevim svjetlom i s bakljama, nakon što su zatvorili šupu i ogradu. Idu poljskim stazama i uz živice trnovitog grmlja od zime ogoljenog... Zaobilaze Betlehem. Stigoše do štale dolazeći ne s one strane s koje je došla Marija, nego sa suprotne, tako da ne prolaze uz najljepše štale, nego ovu prvu nađoše... Pristupe k otvoru.
"Uđi!"
"Ne usuđujem se."
"Barem pogledaj!"
"Ti, Levi, koji si prvi vidio Anđela, što je znak da si bolji od nas, pogledaj!... Doista, prije su ga nazivali glupanom, a sada im je zgodno da se on usudi ono što se oni ne usuđuju. Dječak se nećka, ali se napokon usudi... Pristupi k ulazu, odgurne malo plašt (Josipov)... gleda.. i osta zanesen.
"Što vidiš?" - pitaju zabrinuti tihim glasom. "Vidim jednu mladu i lijepu ženu i jednoga čovjeka nadvite nad jaslama i čujem... čujem kako plače Djetešce i ženu i ženu kako mu govori jednim glasom... oh! koji glas!"
"Što kaže?" - "Kaže: 'Isuse, majušni! Isuse, ljubavi svoje Mame! Nemoj plakati, majušni Sinko!' "Kaže: ' Oh! Kad bih ti mogla reći: - Uzmi mlijeka, maleni! Ali još ga nemam!' Kaže: ' Veoma ti je hladno, ljubavi moja! I bode te sijeno. Koja bol za tvoju Mamu kad te čuje kako plačeš, a ne može te utješiti!'
Kaže: 'Spavaj, dušo moja!Jer mi puca srce kad čujem kako plačeš i dok te gledam kako suzice točiš!' ... I ljubi ga i tpli mu sigurno nožice svojim rukama, jer stoji sagnuta dolje nad jaslama." "Pozovi! Nek te čuju!"
"Ja ne. Vi, koji ste nas ovamo doveli i poznajete je."
Pastir otvori usta i zatim se ograniči samo na glasni uzdah. Josip se okrenu i dođe k vratima : "Tko ste?"
"Pastiri. Nosimo vam hrane i vude. Dolazimo da se poklonimo Spasitelju."
"Uđite !"
Uđu i štala se većinom rasvijetli od svjetla baklji. Stariji gurnuše djecu pred sobom. Marija se nasmiješi :
"Dođite" - reče. "Dođite!" i poziva ih rukom i smiješkom, i uzme za ruku onoga koji je vidio Anđela i privuče ga k sebi... sve do jasala... I dječak blažen gleda. Drugi koje Josip također pozva, približe se sa svojim darovima i polože ih...svi... s kratkim i ganutljivim riječima... pred noge Marijine... i zatim gledaju Djetešce koje potiho plače i smiješe se uzbuđeni i blaženi.
I jedan odvažniji reče: "Uzmi, Majko. Mekana je i čista. Pripravio sam je za djetešce, koje mi se doskora ima roditi. Ali Tebi je darujem. Stavi svoga Sina u ovu vunu, bit će mekana i topla..." I ponudi ovčju kožu, prekrasnu kožu bogatu sjajnom i dugom vunom. Marija podigne Isusa i zavija ga u nju. I pokazuje ga pastirima, koji klečeći na tlu... na sijenu, gledaju ga zaneseni. Postaju sve smioniji i jedan predloži:
"Trebalo bi mu dati gutljaj mlijeka... Bolje bi bilo vode s medom. Ali meda nemamo. To se daje majušnima. Imam sedmoro djece... pa znam."
"Ovdje je mlijeko. Uzmi, ženo."
"Ali ledeno je. Toplog se hoće. Gdje je Ilija? On ima ovcu." Ilija je morao biti onaj koji je donio ovcu. Ali nema ga tu... Zaustavio se vani...gleda kroz pukotinu...i izgubio se u tami noći.
"Tko vas je vodio?"
"Jedan Anđeo nam je rekao da dođemo, a Ilija nas je vodio ovamo. Ali gdje je sada?"
Ovca ga oda blejanjem. "Ddođi ovamo...tebe traže!" Uđe sa svojom ovcom, zastiđen što je u centru pažnje.
"Ti si?... reče Josip, koji ga prepozna... i Marija mu se nasmiješi i reče: "Ti si dobar." Pomuzu ovcu i vrškom lanenog platna umočenog u toplo i pjenušavo mlijeko Marija namoči usnice Djetešcu koje siše tuskorupastu slatkoću. Smiješe se svi, a još više, kada Isus zaspi u toploj vuni, s vrškom platna još među usnicama.
"Ali ovdje ne možete ostati. Zima je, a ovdje je vlažno. A k tome tu je i odviše životinjskog vonja... Nije to dobro, a pogotovo ne za Spasitelja."
"To znam" - reče Marija duboko uzdahnuvši... "Ali za nas nema mjesta u Betlehemu."
"Ohrabri se, ženo. Mi ćemo ti pronaći jednu kuću."
"To ću reći svojoj gazdarici" - reče Ilija.
"Dobra je. Primit će vas, pa makar vam morala ustupiti svoju sobu. Čim svane... reći ću joj... Kuća je puna svijeta... Ali vama će naći mjesto."
"Za moje Djetešce, barem. Ja i Josip možemo i na zemlji. Ali za Malenoga."
"Ne uzdiši, ženo. To jemoja briga. Reći ćemo mnogima, ono što nam je bilo rečeno. Ništa vam neće manjkati. Zasada uzmite ovo što vam naše siromaštvo možer dati. Pastiri smo."
"I mi smo također siromasi... I ne možemo vam uzvratiti... " reče Josip.
"Oh! Nećemo! Sve kad biste i mogli, ne bismo htjeli! Gospodin nam je već uzvratio. Mir je obećao svima. Anđeli su govorili ovako: ' Mir ljudima dobre volje!" Ali nama ga je već dao, jer Anđeo je rekao da je ovo Djetešce Spasitelj, da je Krist, Gospodin... Siromasi smo i neznalice, ali znamo da su Proroci rekli da će Spasitelj biti Prvak Mira. I nama je rečeno da mu se dođemo poklopniti.... Slava Bogu na Previsokim Nebesima i slava ovom njegovom Kristu Pomazaniku, a blagoslovljena budi, ti, Ženo, koja si ga rodila! Sveta si jer si zaslužila da ga nosiš!... Zapovijedaj nam kao Kraljica, jer smo sretni što ti možemoslužiti. Što možemo učiniti za te?"
"Ljubiti moga Sina i uvijek u srcu imati misli koje sada imate."
"Ali za tebe? Zar ne želiš ništa? Nemaš li rodbine koju bi trebalo obavijestiti da se On rodio?" "Da, imala bih. Ali nisu tu blizu. U Hebronu su..."
"Idem ja onamo" - reče Ilija. "Koji su to?"
"Zaharija, svećenik, i Elizabeta moja rođakinja."
"Zaharija? Oh! Poznam ga dobro. Ljeti idem u ta brda jer su pašnjaci tamo bogati i lijepi, i prijatelj sam njegovog pastira. Kad vidim da si se smjestila... Idem Zahariji."
"Hvala, Ilijo!"
"Ništa hvala. Velika je to čast za mene, siromašnog pastira, poći govoriti sa svećenikom i reći mu: ?Rodio se Spasitelj'".
"Ne! Reći ćeš mu: 'Rekla je Marija iz Nazareta, tvoja rođakinja, da se rodio Isus, i da dođe u Betlehem."
"Tako ću reći."
"Bog neka te zato nagradi. Sjetit ću se tebe, svih vas..."
"Hoćeš li reći svojemu Djetešcu o nama?"
"Reći ću."
"Ja sam Ilija."
"Ja sam Levi."
"Ja sam Jona."
"A ja Izak."
"A ja Tobija."
" A ja Jonata."
"A ja Daniel."
"Šimun -ja."
"Ivan se zovem - ja."
"Ja Josip i moj brat Benjamin, blizanci smo."
"Upamtit ću vaša imena!"
"Moramo otići... Ali vratit ćemo se... dovest ćemo ti druge da se poklone!..."
"Kako ćemo se vratiti u ovčinjak ostavivši ovo Djetešce?"
"Slava Bogu koji nam ga je pokazao!"
"Daj nam da poljubimo njegovu haljiniocu" - reče Levi s anđeoskim smješkom. Marija podigne polagano Isusai, sjedeći na sjenu, ponudi nožice , ovijene u lan, da ih poljubi.. I pastiri se sagnu sve do tla i ljube ove majušne nožice, obavijene platnom. Tko ima bradu, najprije je obriše, i skoro svi plaču... i pri odlasku izlaze natraške, ostavljajući srce unutra.


3. Poklonstvo triju Mudraca

Jedna zvijezda neobične veličine poput malog mjeseca pomiče se na betlehemskom nebu. A druge izgleda da promatraju i da se uklanjanju poput sluškinja pri prolasku kraljice, toliko ih njezin sjaj nadvisuje i poništava. S kugle, koja naliči golemom blijedom safiru upaljenom iznutra od sunaca, izlazi trak (brazda) u kojoj se uz prevladavajuću boju jasnog safira miješa plavetnilo topaza,

i zelenilo smaragda, svjetlucanje opala, krvavi bljeskovi rubina i nježno iskrenje amatista. Sve drugo kamenje zemlje u tom je traku koji mete nebo brzim valovitim pokretom kao da bi bio živ. Ali boja koja prevladava ona je koja pljušti sa zvjezdane kugle, rajska boja blijedoplavog safira koja silazeći čini plavo- srebrnima i kuće i ulice i tlo Betlehema, koljevku Spasitelja.

Nije to više siromašni grad, za nas manji i od nekog seljačkog kraja. To je fantastični grad iz bajki, u kojem je sve od srebra. A voda je izvora i bazena tekući dijamant. Sve življim ižaravanjem svjetla zvijezda se zaustavi nad malom kućom koja je na užoj strani trga. Ne vide je ni njezini stanovnici, Betlemljani, jer spavaju u zatvorenim kućama, ali ona ubrzava svoje svjetlosne otkucaje i njezin rep vibrira talasa se sve jače... povlačeći poolukrugove po nebu, koje se čitavo upalilo po ovoj mreži zvjezdica koje ona za sobom vuče, po ovoj mreži punoj blijeska koji sja i dotiče najrazličitijim bojama druge zvijezde, kao da im želi priopćiti jednu radosnu riječ.

Kućica je sva okupana u ovom biserno-tekućem ognju. Krov uske terase, stepenište od tamnog kamenja, mala vrata, sve je kao gromada čistog sreebra razlivenog s prašinom dijamanata i bisera. Nijedna kraljevska palača na zemlji nije imala niti će imati stepenište slično ovom, učinjeno da prihvati korake Anđela, učinjeno za Majku, Majku Boga. Njezine male noge, 'noge Bezgrešne Djevice' mogu gaziti po ovom divnom sjaju, njezine male noge određene da stoje na stepenicam prijestolja Božjeg. Ali Djevica ne zna. Ona bdije uz koljevku Sina i moli. U duši ima sjaj što nadvisuje sjaj kojim zvijezda ukrašuje stvari.

Kroz glavnu ulicu približuje se grupa jahača. Jedni su na konjima, drugi konje vode rukom, nekoji su na devama, druge deve opet sa svojim teretom. Udarci kopita stavaraju šum sličan vodi koja se u potoku ruši i udara o stijene. Stigoše na trg i svi se zaustave. Karava,a pod svjetlom zvijezde, fantastično je sjajna. Prebogata konjska oprema, odijela njihovih jahača, lica, prtljaga... sve sjeji sjedinjujući i oživljujući svoj sjaj metala, kože, svile, dragog kamenja, dlake... sa zvijezdinim blistanjem. I oči žare i usta se smiješe, jer se jedan drugi sjaj zapalio u njihovim srcima: sjaj nadnaravne radosti.

Dok se sluge zaputiše prema karavnaskom prenoćištu sa životinjama, trojica iz karavane sjašu sa svojih živina koje sluge odmah vode drugamo, i pješice otiđu prema kući. I prostru se ničice, čelom do zemlje, da poljube prah. To su tri uglednika. Njihove prebogate haljine to govore. Jedan s vrlo tamnom kožom siđe s debe, sav omotan u plašt sjajne svijetleće svile, privezan na čelu i uz tijelo s dragocjenim pojasom, s kojeg visi bodež ili mač s bačakom ukrašenim dragim kamenjem. Drugi sjašu s dva gizdava konja, a bijahu obučeni - jedan u haljini od prugastog prelijepog platna, u kojoj je prevladavala žuta boja, načinjenoj kao dugidominogrtač s kapuljačom i vrpcom što naliči na zlatni filigranski rad, toliko je prošivena čipkama u zlatu... Treći ima svilenu košulju koja je napuhana pri širokim i dugim nogavicama privezanim uz noge i zaogrnut najfinijim šalom, koji naliči cvjetnom perivoju, toliko je živo cvijeće kojim je sav ukrašen. Na glavi ima turban koji pridržava ovoj - lančića, sav optočen dijamantima.

Nakon što su iskazali počast kući u kojoj je Spasitelj.... digoše se i pođoše prema karavsnskom prenočišštu, gdje su sluge već kucale dok im nisu otvorili.

Sad je već dan... Lijepo sunce sjaji na podnevnom nebu. Jedan sluga od one trojice prelazi trg i penje se stepenicama male kuće.
Ulazi.... Izlazi... Vraća se u svratište. Izlaze tri Mudraca... iza svakog po jedan sluga... Prelaze trg. Rijetki prolaznici okreću se da promatraju, te pompozno odjevene osobe koje dostojanstveno polagano prolaze. Između ulaska sluge i sad ove trojice prošlo je dobrih četvrt sata, tako da su se stanovnici kućice mogli pripraviti da prime goste. Ovi su još bogatije odjeveni nego prethodne večeri. Svila sjaji, drago kamenje blista, velika perjanica s dragocjenim perjem, uz još dragocjenija zrnja bisera, drhti i sjaji na glavi onoga koji je imao turban. Sluge nose jedan kovčezić sav izrađen intarzijom, s metalnim pojačanjima od kovanog zlata; drugi divno izrađen kalež s još izrađenijim poklopcem napravljenim u obliku piramide, koja na vrhi ima briljant. Mora da su teški, jer ih sluge s naporom nose, naročito onaj s kovčezićem. Trojica se penju stepenicama i ulaze. Ulaze u jednu sobu koja s ulice vodi u kuću. Straga se kroz prozor, otvoren prema suncu, vidi mali vrt. S drugih dvaju zidova otvaraju se vrata i kroz ove vire vlasnici kuće: jedan čovjek, jedna žena i troje ili četvoro mladih i djeca.

Marija je sjedila s Djetetom u krilu, a uz nju je Josip na nogama. Ipak i Ona se isto diže i naklanja se kada je vidjela tri Mudraca da ulaze. Sva je odjevena u bijelo. Tako lijepa u svojoj jednostavnoj sjajnoj haljini koja je pokriva od vrata do nogu, od ramena do tankovitog zapešća, tako bijela s glavicom okruženom plavim pletenicama, licem koje uzbuđeenje čini još više ružičastim, očima koje se blago smiješe, ustima koja se otvaraju na pozdrav: "Bog bio s Vama" , kad se trojica zaustaviše za jedan čas dirnutu. Zatim prosljede i prostru se pred njezinim nogama. I mole je da sjedne. Oni pak ne, ne sjedaju, ma koliko ih Ona molila da to učine. Oni ostasju na koljenima, oslonivši se na pete. Iza njih su, također na koljenima, i tri sluge. Oni su uz sami granični zid. Ispred sebe su postavili tri predmeta koja su nosili i čekaju.

Tri Mudraca promatraju Djetešce koje bi moglo imati devet mjeseci do jedne godine, toliko je živahno i čilo Ono sjedi na Majčinu krilu i siješi se i cvrkuće s glasićem poput ptičice. I Ono je odjeveno sve u bijelo kao i Mama, sa sandalicama na majušnim nogama. Sasvim jednostavna haljinica: mala tunika iz koje vire nemirne nožice, debeljuškaste ručice koje bi htjele sve dohvatiti, a iznad svega prelijepo lišce na kojem sjaje tamno plave oči, i usta koja pri smiješku na stranama prave jamice otkkrivajući prve male zubiće. Kovrčaste kosice naliče zlatnoj prašini, toliko su sjajne i prozračne. Najstariji od Mudraca govori za sve. Tumači Mariji kako se na nebu upalila jedna nova zvijezda, neuobičajnog sjaja.

Nikada na kartama (mapama) neba nije bila označena ova zvijezda niti se o njoj govorilo. Nije joj bilo poznato ime, jer ona nije imala imena. Rođena tada iz krila Božjega, ona je procvala da kaže ljudima jednu blagoslovljenu istinu, jednu tajnu Božju. Ali ljudi nisu o tome vodili računa jer im je duša ležala u blatu. Nisu uzdizali pogleda Bogu i nisu znali čitati riječi koje On piše - bio radi toga u vijeke blagoslovljen - ognjenim zvijezdama na licu nebesa. Oni su je vidjeli i trudili su se da joj shvate glas. Gubeći, zadovoljni, malo sna što su ga dopuštali svojim udovima, zavboravljajući na hranu, udubili su se u proučavanje zodijaka. Iz konjižukcije zvijezda, vrijeme sezona, račun prošlih sati i astronomske kombinacije njima su kazale ime i tajnu zvijezde. Njezino ime: "Mesija". Njezina tajna: " Mesija je došao na svijet". I tako su pošli da mu se poklone. Nijedan od njih nije znao za onog drugog. Preko brda i pustinja, preko dolina i rijeka, putujući noću došli su do Palestine, jer je zvijezda išla u tom pravcu. Za svakoga, sa tri različite točke zemlje, išla je u tom pravcu. I našli su se zatim s one strane Mrtvog mora. Volja Božja ih je sjedinila tu, zajedno su nastavcli put sporazumijevajući se, unatoč toga što je svaki govorio svojim jezikom, i shvaćali su i mogli govoriti jezikom Zmelje (Palestine) po čudu Vječnoga. I zajedno su otišli u Jeruzalem, jer je Mesija trebao biti Kralj Jeruzalema, Kralj Židovski. Ali nad nebom ovoga grada zvijezda se sakrila i oni su osjećali kako im se srce lomi od boli i ispitivali su sami sebe da doznaju jesu li oni štogod Bogu skrivili. Ali kako ih savjest nije nizašto prekoravala obratili su se kralju Herodu da ga pitaju u u kojoj se kraljevskoj palači rodio Kralj Židovski kojem su se oni došli pokloniti. I kralj, sazvavši prvake svećeničke i književnike, pitaopih je gdje se Mesija ima roditi. A oni su odgovorili: "U Betlehemu Jusinu!" I oni su se zaputili prema Betlehemu i zvijezda se opet pojavila pred njihovim očima, pošto su ostavili Sveti grad, i prošle večeri uvećala svoj sjaj i čitavo je nebo bio jedan požar i zatim se zaustavila, sakupivši sav sjaj drugih zvijezda u svoju zraku nad ovom kućom. I oni su shvatili da je tu Božansko Čedo. I sad amu s se klanjaju i prinose svoje darove, a više od svega prinose svoja srca, koja nikada neće prestati ljubiti Njegovog Jedinorođenca čije su sveto Čovještvo vidjeli. Poslije će se vratiti da obavijeste Heroda jer i on mu se također želi pokloniti. "Evo, međutim, zlata kako se dolikuje kralju da ga ima; evo tamjana kako dolikuje Bogu, a evo, o Majko, evo i mire, jer tvoje Dijete i Čovjek kao što je i Bog, a po tijelu i ljudskom življenju spoznat će gorčinu i neizbježni zakon smrti.

Naša ljubav bi htjela ne reći ti ove riječi, htjela bi ga zamišljati vječnim također i tijelom kao što je vječan i svojim Duhom. Ali, o Ženo, ako se naše karte, a još više naše duše ne varaju - On je, tvoj Sin, Spasitelj, Pomazanik Božji, i zato će morati, da spasi zemlju uzeti na Sebe sve zlo zemlje, od kojeg je jedna kazna: smrt. Ova pomast je za taj čas. Da tijelo koje je sveto ne spozna trulež raspadanja i da se sačuva cijelim do svog uskrsnuča. I neka se On po ovom našem daru nas i spasi svoje sluge davši im svoje Kraljevstvo... Zato da bismo bili od njega posvećeni, neka Ona, Majka, dade svoga Mališana "našoj ljubavi, da u nas siđe nebeski blag0oslov dok ljubimo njegove noge."

Marija, nadvaldavši svoju zgranutost koje su uzbudile riječi Mudraca i sakrivši tugu mučnog prisječanja sa smiješkom ponudi Djetešce. Položi Ga na ruke najstarijeg koji ga poljubi, a Isus mu uzvrati milovanjem, zatim Ga pruži drugoj dvojici. Isus se smiješi i igra s lančićima i resama trojice i gleda znatiželjno otvoreni kovčežić pun žute tvari koja svjetluca i smiješi se gledajući kao sunce pravi dugu udarujući na brilijant koji je na poklopcu mire. Zatim trojica vraćaju Mariji Djetešce i ustasju. Ustaje također i Marija. Naizmjenično se naklone, nakon što je najmlađi dao naređenje slugi da izlazi. Trojica još malo govore. Ne mogu se odvojiti od ove kuće. Suze uzbuđenja su u očima. Napokon se upute prema izlazu, prate ih Marija i Josip.

Djetešce je htejlo sići, i dade ručicu najstarijem od trojice, i tako hoda... Za ruku ga drže Marija i Mudrac, koji se sagnuše da bi ga mogi voditi. Isusov je koračić još nesiguran korak djetešca i smiješi se udarajući nožicama po traku koji sunce čini na podu. Došavši do praga - trojica se opraštaju poklonivši se još jedanput i ljubeći nožice Isusove... Marija, sagnuta nad Melenim, uzima mu ručicu i vodi je da učini gestu blagoslova na glavi svakog pojedinog Maga. To je znak Tau - Križa povučen prstićima Isusovim, koje vodi Marja.

Zatim trojica silaze niz stepenice. Karavana je već tu spremna i čeka. Metalni ukrasi konja sjaje se na suncu što zapada. Narod je ispunio trg da vidi neobični prizor. Isus se smije udarajući ručicama. Mama ga je podigla i položila na široki ogradni zid koji omeđuje malu terasu i jednom ga rukomdrži uz svoje grudi da ne paden. Josip je sišao s trojkicom i poržava svakom nogostup dok uzlaze na konje i devu. Sada si sluge i gospodari svi na konjima. Dano je naređenje da se krene. Trojica se sagnu sve do vratova živina na posljednji pozdrav. Josip se nakloni. Marija također i ponovno vodi ručicu Isusovu u znak "Zbogom" kao i u znak blagoslova!