ponedjeljak, 3. listopada 2011.

Isus: "Tvoja je mudra zapovijed, Majko!"

Isusov susret s Majkom u Bataniji

Sjenovitim putem koji povezuje Maslinsku goru s Betanijom Isus žurno ide prema Martinom gradu - Betaniji. Dočekaju ga Lazar i Maksim s jedne strane, Izak s Timonejem i Josipom s druge, treća dođe Marta s Marcelom. Marta podigne svoju koprenu i prigne se da poljubi Isusovu haljinu, a odmah protom pritirči Marija Alfejeva i Marija Saloma. Isusova Majka se približava stazom koja vodi k Šimunovoj kući. Isus blago odgurne prijatelje i požuri se svojoj Majci. Poznate riječi prostruje zrakom odjekujući kao ljubavni solo iznad žamora mnoštva: "Sinko!" - "Mama!" Poljube se. U Marijinom poljupcu je drhtaj onoga koji se toliko vremena bojao a sada, kad nestaje straha koji ga je držao, osjeća umornost od izdržanog naprezanja; mjeri u svem opsegu opasnost kojoj je bio izložen... Isus je miluje, On koji razumije, i kaže: "Osim svoga Anđela, imao sam i tvojega, Mama, da bdije nada mnom. Ništa mi se zla nije moglo dogoditi." - "Neka je hvala Gospodinu. Ali toliko sam trpjela.!" - "Želio sam doći prije, ali sam morao ići drugim putem da poslušam Tebe. I dobro je bilo, jer je tvoja zapovjedi, Majko moja, urodila dobrim, kao i uvijek." - "Tvoja poslušnost, Sinko!" - "Tvoja je mudra zapovijed, Majko.." Smiješe se jedno drugome kao dvoje zaljubljenih. Ali zar je moguće da je ta Žena tome Čovjeku Majka? Gdje je šesnaest godina razlike? Svježina i ljupkost djevičanskog lica i tijela čine Mariju sestrom svoga Sina, koji je u punini svoje prekrasne muževnosti....Svi krenu prema Šimunovoj kući. Ulaze u kuću na čijem pragu stari Šimunov sluga iskazuje štovanje Isusu i svome gospodaru. "Mir tebi, Josipe, i ovoj kući", kaže Isus dižući na blagoslov ruku koju je prije položio na bijelu glavu staroga sluge. - Nakon prve radosti, Lazar i Marta su ponešto žalosni, a Isus pita: "Zašto, prijatelji?" - Jer nisi s nama, i jer svi dolaze k Tebi osim duše za koju bisko željeli da je tvoja." - "Jačajte strpljivost, nadu i molitvu. A onda, s vam asam. Ova kuća!... Ova kuća nije drugo nego gnijezdo iz kojega će Sin Čovječji poletjeti svakoga dana k drugim prijateljima, tako blizima u prostoru, ali ako se stvar promatra na nadnaravan način, beskrajno bližima u ljubavi. Vi ste u mom Srcu a Ja sam u vašem. Može li se biti bliže nego tako? Ali večeras ćemo biti zajedno. Izvolite sjesti na sovj stol."
...Večera je gotova i svatko pođe na svoje mejsto... Potpuna noć je kad Isus može s Majkom na miru razgovarati. Popeli su se na terasuz i sjedeći na jednom sjedalu jedno uz drugo, rukom u ruci, govori jedno drugome i jedno i drugo sluša. Najprije Isus ispripovijedi stvari kpoje su se dogodile. Potom Marija kaže: "Sinko, nakon tvoga odlaska, odmah nakon njega, došla je k meni jedna žena... Tražila Te je. Jedna velika bijeda. i jedno veliko otkupljenje. Ali tom stvorenju treba tvoje Oproštenje da bi bilo čvrsto u svojoj odluci. Povjerila sam je Suzani rekavši da je jedna koju si izliječio. Istina je. Bila bih je mogla zadržati uza se kad naša kuća ne bi već bila more kamo mnogi jedre... i mnogi sa zlobnim nakanama. A toj ženi se svijet već gadi. Želiš li znati koja je? - Aglija je. Rimljanka, mimičarka i grešnica koju si počeo spašavati u Hebronu, koja Te tražila i našla u Aqua Speciosa, koja je već trpjela radi svoje obnovljnee nevinosti. Koliko... Sve mi je kazala... Kojega li užasa!.." - "Njezina grijeha?" - "Njega i ... rekla bih još više: koj užas je svijet. Ah, Sinko moj! Nemoj imati povjerenja u kafarnaumske farizeje! Htjeli su se poslužiti s tom jadnicom da ti naškode. I s nojm..." - " Znam, Majko... Gdje je Aglija?" - " Stići će sa Suzanom pred Pashu." - "U redu. Govorit ću s njom. Bit ću ovdje svake večeri i čekat ću je, osim pashalne večeri, koju ću posvetiti obitelji. Ne treba drugo nego da je zadržiš ako dođe. To je veliko Otkupljneje, kazala si. I tako spontano! Uistinu Ti kažem da moje Sjeme u malo srca pusti klicu kao što je pustilo u onom bijednom tlu. A Andrija mu je kasnije pomogao rasti sve dok se nije potpuno oblikovalo." - "Kazala mi je." - "Majko, što si osjećala približivši se onoj ruševini?" - "Grozu i radost. Činilo mi se da sam na rubu paklenog ponora, ali ujedno sam osjećala da se zanosim u plavetnilo. Kako si Bog, moj Isuse, kad činiš ta čudesa!" Ostanu šuteći pod veoma svijetlim zvijezdama i u bjjelini četvrtine mjeseca koja naginje prema punom mjesecu. Šuteći, ljubeći se i odmarajući se u uzajamnoj ljubavi.