subota, 1. rujna 2012.

"Majko, dođi časkom ovamo."

Kišovito je zimsko jutro. Isus je već ustao, te je na poslu u svojoj radionici. Izrađuje neke malene predmete. U kutu je već gotov nov tkalački stan, novoizrađen, ne odveć velik, ali dobro istokaren. Ulazi Marija sa zdjelicom vrućeg mlijeka. "Pij, Isuse, već je toliko da si se ustao. A vlažno je i hladno..."  "Da. Ali sam barem mogao sve završiti... Ovih osam dana blagdana paralizirao je rad..." Isus sjeda na stolarsku klupu, malo ukoso, i pije mlijeko, dok Marija motri tkalački stan te ga rukom milje.  "Blagoslivljaš li ga, Majko?" pita Isus smiješeći se. "Ne. Milujem ga jer si ga Ti napravio. Ti si mu dao blagoslov dok si ga izrađivao. Dobro si promislio da ga napraviš. Sintihi će služiti. Veoma je iskusna u tkalačkom poslu. I to će joj poslužiti da približi žene i djevojke. Što si drugo napravio da vidim sitne strugotine, čini mi se od maslinova drva, kod tokarskog stroja?" - "Napravio sam korisne stvari za Ivana. Vidiš li? Kutiju za pisaljke i malen pisaći stol i ove stalke da u njih zatvara svoje knjige. Ovo ne bih bio mogao napraviti da Šimun Jonin nije mislio na kola. Ali ovako možemo i njih ukrcati... pa će oni osjećati i po ovim malenim stvarima da sam ih ljubio."  "Tebi je teško da ih udaljiš, zar ne?"  "Teško Mi je ... Zbog Mene i zbog njih. Sve do sada sam čekao da progovorim... Vrijeme je da progovorim... Ta mi je muka bila na srcu sve ove dane i učinila je  da budu žalosna sva svjetla mnogih svijeća... Muku koju sada moram zadati drugima. Ah! Mama! Htio sam je imati Ja sam." "Dobri Isuse!" Marija Mu miluje jednu ruku da Ga utješi. Šutnja... Zatim Isus prihvati: "Je li se Ivan ustao?" "Jest. Čula sam ga gdje kašlje. Možda je u kuhinji da popije mlijeko. Sirota Ivan!..."  i suza kane niz obraz Mariji. Isus ustaje: ... "Idem ... Moram poći da mu kažem. Sa Sintihom će biti mnogo lakše. Ali za njega... Majko, hodi k Marcijamu i probudi ga i moli dok Ja budem govorio s ovim čovjekom. To je kao da moram kopkati po njegovim crijevima. Mogu ga ubiti ili paralizirati u njegovoj vitalnosti... Koje li muke, Oče moj! Idem... " i izlazi stvarno iznemogao.... Učini par koraka koji iz radionice vode u Ivanovu sobu... Okreće se i kuca na Ivanova vrata, koji se pokazuje i komu se lice posve razvedruje vidjevši Isusa da dolazi k njemu. Mogu li unići malo k tebi?" pita Isus. "Oh, Učitelju! Uvijek. Upravo sam pisao što si sinoć govorio o razboritosti i o poslušnosti. Pače je dobro da Ti to pogledaš, jer mi se čini da nisam dobro zapamtio ono o razboritosti."  Isus je ušao u već uređenu sobu, u kojoj je bio ubačen jedan stolić da starom učitelju bude udobnije. Isus se naginje nad pergamenom i čita. "Vrlo dobro! Ponovio si vrlo dobro."... Isus zagrli Ivana i privuče ga k sebi uza svoj bok pokretom kojim to čini s drugim Ivanom, i blijedeći od boli koju mora zadati, kaže: "Sada ti Bog povjerava osjetljiv i svet  zadatak. Zadatak najveće ljubavi. Ti sam, koji si velikodušan, koji si bez sustezanja i bez predrasuda, koji si mudar i, ponajpače, koji si predan tolikim odreknućima i pokorama radi toga da ispaštaš preostatak čišćenja, ona dug koji si još imao prema Bogu, ti ga sam možeš izvršiti. Svaki bi se drugi sustegao, i imao bi pravo, jer ne bi imao sve potrebne uvijete. Niti jedan od mojih Apostola nema sve ono što imaš ti da pođe pripraviti put Gospodnji. Uostalom, zoveš se Ivan. Stoga ćeš biti preteča moje nauke... pripravit ćeš putove svome Učitelju... dapače ćeš zamjenjivati svoga Učitelja koji ne može poći tako daleko... Ne može ići tako daleko... sve do Sirije... u Antiohiju..."- "Gospodine!" krikne Ivan oslobađajući se silovito od Isusva zagrljaja. "Gospodine! U Antiohiju? Reci mi da sam krivo čuo! Reci to... molim Te!" Isus primi na srce starog učitelja, te otvori usne da potvrdi: "U Antiohiju, da. U Lazarevu kuću. Sa Sintihom. A otputovat ćete sutra ili prekosutrsa." - Ivanov očaj je zbilja mučan, sav opran od suza po mršavim obrazima, viče: "Ali Ti me više nećeš kod sebe! U čemu sam Ti bio neugodan, moj Gospodine? Ti me tjeraš, tjeraš me, više Te neću  nikad vidjeti!" - Isus očigledno trpi i moli. Zatim tiho izlazi i vidi na vratima kuhinje Mariju i Marcijama koji je prestrašen od toga plača. Malo dalje je Sintiha, i ona iznenađena. "Majko, dođi časkom ovamo." Marija dolazi brzo, blijeda. Ulaze skupa. Marija se prigiblje nad rasplakanim kao da bi bio malo dijete. "Dobri, dobri, siromašni sine moj! Ne tako! To će ti škoditi". Ivan podiže iznakaženo lice i viče: " Šalje me od Sbebe! Umrijet ću osamljen i daleko. Oh! Mogao je počekati koji mjesec i pustiti me da umrem ovdje. Zašto ova kazna? U čemu sam sagriješio? Zašto mi je dao ovaj mir, da me zatim ... " opet se baci na stol plačući još jače, teško dišući. Isus mu stavi ruku na mršava i uznemiraqna pleća govoreći: "Zar ti možeš vjerovati da te ne bih bio zadržao ovdje, kad bih bio mogao? Oh, Ivane! Na putu Gospodnjem ima strašnih potreba. A Ja sam prvi koji zbog toga trpim. Ja koji nosim svoju bol i boli svega svijeta. Pogledaj Me, Ivane. Vidi da li je moje lice lice onoga koji te mrzi, koji je od tebe umoran... Dođi ovamo u moje ruke, čuj kako kuca moje Srce. Razumij Me, Ivane, nemoj me krivo shvatiti. To je zadnja žrtva koju Bog od tebe traži, da ti onda otvori vrata Neba. Čuj..." podiže ga i drži ga među rukama. "Čuj Mako... izađi časkom... Sada kad smo sami, čuj. Ti znadeš tko sam Ja. Vjeruješ li čvrsto da sam Spasitelj?"  "Kako ne? Zato sam i htio biti s Tobom, uvijek sve do smsrti..."  "Do smrti... Moja će smrt biti strašna!..." "Do moje smrti, velim do moje..."  "Tvoja će smrt biti blaga, ojačana mojom prisutnošću koja će ti uliti sigurnost da te Bog ljubi, i bit će ojačana Sintihinom ljubavlju, osim radosti što si u Antiohiji pripravio put Evanđelju. Ali moja smrt!  Vidio bi Me gdje sam svedeen na hrpu mesa ranjenog, popljubavnog, prezrenog, predanog podibljnom mnoštvu, pribijenog na križ da tu umre kao kakav razbojnik... Bi li ti to mogao podnijeti?"  Ivan, koji je na svaki opis kakav će Isus biti u Muci zajecao: "Ne, ne!" sada krikne jedan odlučan "ne" i dodaje: "Ponovno bih zamrzio čovječanstvo... Ali ja ću biti mrtav, jer Ti si mlađi..."   A doživjet ću još samo jedan blagdan Svjetla" Ivan Ga netremice gleda preneražen...Ovo sam ti rekao u četri oka zato da ti obajsnim da je i to jedan razlog što te šaljem daleko. Nećeš biti sam u tome. Svi oni za koje neću da budu smeteni više nego mogu podnijeti, činit ću da budu prije udaljeni. Čini li ti se da je to neljubav?" "Ne, moj Bože mučeniče... Međutim Te ja moram ostaviti i umriejti ću daleko."  "Po Istini, koja sam Ja, obećajerm ti da ću biti nagnut nad uzglavljem tvoje agonije."  "Kako, kad ću ja biti tako daleko, jer  mi kažeš da Ti tako daleko ne odlaziš? To kažeš samo da odem manje žalostasn..." "Ivana Kuzina vidjela Me je dok je umirala na podnožju Libanona, a bio sam vrlo daleko i ona Me još nije poznavala i odanle sam je vratio u ovaj siromašni zemaljski život. Misliš li da će ona u čas moje smrti žaliti što je živjela?... Ali za tebe, koji si radost mojem Srcu u ovoj drugoj godini mojega Učiteljstva, učinit ću još više. Doći ću da te ponesem u mir i dat ću ti zadatak da kažeš onima koji čekaju: 'Nadošao je čas Gospodnji. Kao što sada dolazi proljeće na Zemlju tako nama sviće proljeće za Raj. Ali neću doći samo onda... Doći ću i vidjet ćeš Me uvijek. To Ja mogu i to ću učiniti. Imat ćeš Učitelja u sebi, kako Me ni sada nemaš. Jer ljubav se može podati onome koji ljubi. i na tako osjetljiv način da dira ne samo duh nego i sama osjetila. Jesi li sada mirniji , Ivane?"  Isus izlazi, dok Ivan plače te ljubi i miluje zidove i pokućstvo gostinjske sobe. Ulaze skupa Marija i Marcijam. "Oh! Majko! Jesi li čula? Jesi li to znala?" "Znala sam i bila sam žalosna... Ali i ja sam rastavljena od Isusa... A Majka sam..." - Ulazi Isus sa Sintihom, koja zapita: "Zašto, Ivane, toliki plač?" - "Šalje nas odavle? Zar ne znaš? Još to ne znaš? Šalje nas u Antiohiju?" - "Pa dobro! Nije li On rekao: gdje su dovjica sabrana u njegovo Ime da je i On među nama?"  Ti se bojiš za sutra, jer si bolestan. Ja ću  za tebe raditi. Bojiš li se da ćeš ostati sam? Ali ja te neću nikad ostaviti. Budi siguran. Ja imam samo taj cilj života da ljubim Boga i bližnjega. Ti si taj bližnji kojeg mi Bog povjerava. Pomisli kako ćeš mi biti drag!" "Neće vam trebati priskrbljivati za život, jer ste u kući Lazarevoj. Nego vam savjetujem da se služite načinom poučavanja zato da približite narod. Ti kao učitelj, a ti ženo, ženskim poslovima. To će služiti za apostolat i da dade smisla vašim danima."