ponedjeljak, 31. svibnja 2010.

Svečanost Isusove punoljetnosti



1. Polazak iz Nazareta

Isus je lijep dvanaestogodišnji dječak, visok, skladno građen, jak, ali nije debeo. Čini se da je stariji, nego jest, zbog svoje građe. Već je visok toliko, da doseže Majčina ramena. Lice mu je još okruglo i ružičasto, lice Isusa djeteta, koje će kasnije, u mladenačkoj i muževnoj dobi, postati tanje i primiti boju bez boje, boju nježnih alabastera, koja će tek težiti ružičastožutoj. Oči, i oči su još djeteta. Velike, dobro otvorene da gledaju, i jednom iskricom radosti izgubljene u ozbiljnom pogledu. Kasnije neće više biti tako otvorene... Sada je u svojoj kući sa svojom Mamom, a pred Njim je Sveti Josip koji mu se smiješi s ljubavlju, i tu su bratići koji mu se dive i strina Marija Alfejeva, koja ga miluje. Sretan je. Potreban je ljubavi, da bude sretan. I ovog časa je ima. Obučen je u otvorenu vunenu haljinu, bijelu kao jaganjca. Mekana haljina, savršeno satkana u svojoj potpunoj finoći. Na vratu, naprijed, na rubu dugih i širokih rukava i haljine koja se se spušta do zemlje, ostavljajući otvorene samo obuvene noge u novim i dobro načinjenim sandalama, ne od običnih potplata pričvršćenih kožnim remenima za nogu. Plava kosa već je punija u svojoj boji, nego kad bijaše dječaćić, punija iskricama od mjedi u kovrčicama što završavaju ispod ušiju. A nisu to više kovrčice djetinjstva, kratke i prozirne. A nisu ni valovi i dugi pramenovi sve do ramena, gdje završavaju u nježnom zavijutku, odrasle osobe. Ali već teže više k ovim posljednjim u boji i u obliku. "Evo našeg Sina" reče Marija podižući svoju desnu ruku u kojoj je lijeva Isusova. Čini se da ga predstavlja svima očinstvo Pravednoga koji se smiješi. I dodaje: "Blagoslovi ga, Josipe, prije putovanja u Jeruzalem. Nije bio potreban obredni blagoslov za polaska u školu, prvi korak u životu. Ali sada On ide u Ham da bude proglašen punoljetnim, učini to. I blagoslvi mene s Njime. Tvoj će ga blagoslov... jačati i meni će dati jakosti, da s malo više odvoji od Njega.." "Marijo, Isus će uvijek bit tvoj. Formula neće utjecati na naše međusobne odnose. Niti ću ti Ga ja osporavati, ovog Sina nama dragog. Nitko kao ti ne zaslužuje da Ga vod u životu, o Sveta moja." Marija se prigne i prihvati Josipovu ruku i poljubi je. To je žena, oh! koliko obazriva i ljubazna prema suprugu. Josip prihvaća ovaj znak poštovanja i ljubavi s dostojanstvom, ali zatim podiže onu poljubljenu ruku i stavi je na zaručnice i reče joj: "Da. Blagosliljam te, Blagoslovljena, i Isusa s tobom. Dođite, moje jedine radosti,moja časti i cilju moj." Josip je svečan. Ispruženih ruku i dlanova okrenutih prema zemlji iznad dviju pognutih glava, jednako plavih i svetih, izgovara blagoslov: "Gospodin neka vas čuva i neka vas blagoslovi. Neka vam iskaže milosrđe i mir vam dade. Gospodin vam dao svoj blagoslov." Zatim reče: "A sada pođimo. Čas je prikladan za putovanje." Marija prihvati veliki komad sukna u boji sivo-tamnoj i zaogrne njime tijelo svoga Sina. Tako ga miluje do to čini.

Izlaze, zatvaraju. Krenu. Drugi hodočasnici idu u istom smjeru. Izvan mjesta žene se odvajaju od muževa. Djeca idu s kime hoće. Isus ostaje s Mamom.

2. Ispit punoljetnog Isusa u Hramu

Hram u danima blagdana. Mnoštvo ulazi i izlazi kroz vrata ogromnog zida, prolazi dvorišta, predvorja i trijemove, gubi se u ovom ili onom dijelu zdanja u različitim katovima nad kojima je rasprostrta bogata građevina Hrama.

Ulazi i pranja Isusove obitelji pjevajući ispod glasa psalme. Najprije svi muškarci, zatim žene. Njim su se pridružili i ostali, možda iz Nazareta, možda prijatelji iz Jeruzalema.

Nakon što se sa svima poklonio Svevišnjemu, Josip se odvaja od mjesta, gdje su to, mogli činiti muškarci jer su se žene zaustavile na jednom katu niže, i sa Sinom iznova prolazi dvorištima, idući natrag, zatim skrene na jednu stranu i ulazi u prostranu sobu koja ima izgled sinagoge. Govori s jednim levitom i ovaj nestaje iza jednog prugastog zastora da se zatim povrat sa starim svećenicima koji su učitelji u poznavanju Zakona i zato određeni da ispitaju vjernike.

Josip predstavlja Isusa. Najprije se obojica duboko poklone desetorici naučitelja koji dostjanstveno sjede na niskim drvenim stolicama. "Evo" reče Josip. "Ovo je moj Sin. Tri mjesca i dvanaest dana ima što je ušao u vrijeme određeno od Zakona da se bude punoljetan. Ali ja želim da to bude po zapovijedima Izraela. Molim vas da razvidite jer po svojoj građi on pokazuje da je izišao iz djetinjstva, iz doba maloljetnosti. molim vas d ga dobrostivo i pravedno ispitate da prosudite je l istia ovo što ja, njegov otac, ovdje tvrdim. Ja sam ga pripravio za ovaj čas i za ovo njegovo dosojanstvo da bude sinom Zakona. On zna zapovijedi, predaje, odluke, običaje fimbrijaifilaterija, znarecitirati molitve i svakodnevne blagoslove. Može se stogas,poznavayjući Zakon u njemu samome i u njegovim trima granama, Halašu, Midraašu i Agadi, vladati kao čovjek. Zato ja želim da budem slobodan odgovornosti za njegova djela i za njegove grijehe. Odsada pa nadalje neka On budepodložan zapovijedima i neka sam ispašta kazne za pogreške prema njima. Ispitajte ga." "Učinit ćemo to. Dođi naprijed, dječače. Tvoje ime?" "Isus Josipov, iz Nazareta." "Nazarenac... Znadeš li dakle čitati?" "Da, rabbi. Znam čitati rijči napisane i one koje su zatvorene u samim rijčima." "Što si to htio rećei?" "Hoću reći da razumijem i aligrično i simbolično značenje koje s skriva pod vidljivim, tako kao što se biser ne pojavljuje, ali se nalazi u ružnoj i zatvorenoj školjci." "Neobičan odgovor i vrlo mudar. To se rijetko čuje s odraslih ustiju; a sada od jednog djeteta, i još k tomu Nazarenca!..." Probudila se pažnja desetorice. Njihove oči ne gube ni trenutka pogleda s lijepog plavog Dječaka koji ih gleda sigurno, bez drskosti, ali i bez straha. "Ti si na čast svome učitelju, koji je, sigurno, dosta učen." "Mudrost je Božja bila skupljena u njegovu pravednom srcu." "Ali slušajte! Sretnog li tebe, oče takvoga Sina!" Josip, koji je na dnu dvorane, smiješi se i naklanja. Daju Isusu tri različita svitka govoreći: "Čitaj onog svezanog zlatnom vrpcom." Isus otvori svitak i čita. Dekalog je. Ali nakon prvih riječ, jedan mu sudac uzima svitak govoreći: "Nastavi napamet." Isus to izreče tako sigurno da se čini da čita. Svaki put kad imenuje ime Gospodnje, duboko se nakloni. "Tko te j to naučio? Zašto to činiš?" "Jer ono je Ime sveto i treba ga izgoarati znakom nutarnjeg i vanjskog poštovanja. Kralju, koji je kralj za kratko vrijeme i prah je, njemu se klanjaju podložnici. Kralju kraljea, Svevišnjem Gospodinu Izraela, koji je prisutan makar i nevidljiv, osim duhu, zar se ne bi trebalo pokloniti svaki stvor, koji ovisi od Njega vječnom podložnošću?" "Bravo! Čovječe: mi ti savjetujemo da dadeš svoga Sina u školu Hellelu li Gamalijelu. Nazarenac je... ai njegovi odgovori daju nadu da će On biti veliki naučielj." "Sin je punoljetan. Neka učini po svojoj volji. Ja m se neću protiviti, ako ono što želi bude pošteno." "Dječače, slušaj. Rekao si: "Sjeti se da svetkuješ blagdane. Ali ne samo ti, nego i tvoj sin i kći i sluga i sluškinja, nego čak i z živinče j rečeno da ne radi u subotu" Sad mi reci: ako jedna kokoš snese jaje u subotu ili ako se jedna ovca ojanji, hoće li biti slobdno upotrijebiti plod njezine utrobe, ili će to biti smatrano ljagom." Znam da mnogi rabini, i posljednji živući, Šamaj, kažu daje jaje sneseno u subotu protivno zakonu. Ali Ja mislim da je drugo čovjek, a drugo životinja ili koji izvršava čin životinje kao što je rađanje. Ako ja silim živinče da radi, ja činim i njegov grijeh, jer ga ja tjeram bičem da radi. Ali ako koka snese jaje koje je sazrorilo u njzinu jajniku ili ako se ovca ojanji u subotu, jer je janje već zrelo da se izleže, ne takvo djelo nije grijeh, niti je grijeh, pred Božjim očima, jaje ili jaganjac što su odloženi u subotu?" "Zašto, kad je svaki posao u subotu grijeh?" "Jer začeti i rađati odgovara volji Stvoriteljevoj i uređeno je zakonima koje je On dao svakom stvorenju. Dakle, kokoš se samo pokorava zakonu koji kaže da je nakon toliko sati formacije jaje potpuno i treba da bude odloženo, isto tako i ovca pokorava se onim zakonima što ih je dao Ona koji je sve učinio, koji j odredio da se dva puta na godinu, kad se smije proljeće svijećem na livadama, i kad se šuma svuče od lišća ikad hladnoća stisne grudi čovjekove, ovce međusobno združe da dadu zatim u svoje vrijeme mlijeko, meso i sir, sve hranjivo, u mjesecima najvećeg umora z vrijeme žetve ili kad je još teža muka u zimi. Ako, dakle, jedna ovca, kad dođe njezino vrijeme, odloži svoje rođeno, oh! to može iti sveto čak i na oltaru, jer j plod poslušnosti Stvopritelju." "Ja ga neću više ispitivati. Njegova mudrost nadvisuje odrasle i iznenađuje." "Ne. Rekao je daje sposoban shvatiti i simbole. Poslušajmo ga." "Najprije reci jedan psalam, blagoslove i molitve." "I zapoviedi." "Da. Reci midrašot." Isus nabraja sigurno litanije "ne čini to...ne čini ono.." Kad bismo mi još morali imati sva ta ograničenja, kako smo buntovni, jmčim vam da se više ne bi nito spasio..
"Dosta. Otvori svitak sa zelenom vrpcom." Isus otvara i priprema se da čita. "Više napriejd, još više." Isus se pokorava. "Dosta. Čitaj i tumači, ako ti se čini da je tu simbol." "U svetoj Riječi rijetko manjka. Mi ne znao toga vidjeti ni primijeniti. Čitam: druga knjiga Kraljeva, glava dvadeset i druga, redak deseti: 'Šafan, tajnik, obavijsti kralja, reče: - Veliki Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu. Kad ih je Šafran pročitao u prisutnosti kralja, kralj čuvši riječi Zakona Gospodnjega, razdrije haljine svoje i zatim dade..' "Preskoči imena." "...0vo naređuje: - Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano." "Dosta. Činjenica se dogodila, mnogo vjekova daleko od nas. Kakav simbol nalaziš u jednoj zgodi starog ljetopisa?" "Nalazim da za ono što je vječno ne postoji vrijeme. A vječan je Bog i naša duša. Vječni su odnosi između Boga i duše. Zato ono što je izazvalo kaznu onda, ista je stvar što izaziva kaznu sada, jednaki su učinci grijeha." "To će reći?" "Izrael ne zna više za Mudrost koja dolazi od Boga. I moramo od Njega, a ne od nas siromašnih ljudi tražiti svjetlo, a svjetla čovjek nema ako čovjek nije pravedan i vjeran Bogu. Zato se griješi, i Bog,u svojoj srdžbi, kažnjava." "Zar mi više n znamo? Ali što kažeš, dječače? A šesto trinaest zapovijedi? "Zapovijedi postoj, ali su riječi. Znamo ih, ali ih ne izvršavamo. Zato ih ne znamo. Simbol je ovaj: svaki čovjek, u svako virjeme, treba se savjetovati s Gospodinom da upozna Njegovu volju i da se nje drži,da ne privuče na sebe srdžbu." "Dječak je savršen. Ni zamka lukavog pitanja nije smela njegova odgovora. Neka bude odveden u pravu sinagogu." Prelaze u jednu prostraniju i svečaniju sobu. Ovdje mu najprije skrate kosu. Kovrčice sakupi Josip. Zatim mu stegnu haljinu dugim pojasom koji su više puta omotali oko struka, svežu mu vrpce na čelo, na ruku i na ogrtač. Pričvršćuju ih s nekom vrstom metalnih kopči. Zatim pjevaju psalme i Josip hvali Gospodina dugom molitvom i zaziva na Sina svako dobro. Obred je završen. Isus izlazi s Josipom. Vraćaju se odakle su došli, sastaju se s rođacima muškarcima, kupuju i prinose jedno janje, zatim sa zaklanom žrtvom, dostignu žene. arija ljubi svoga Isusa. Čini joj se da su prošle godine što ga ne vidi. Gleda ga, postao je više čovjek po odijelu i kosi, miluje ga... Izlaze.

3 Marijina bol kad je izgubila Isusa


Kad su se u povratku sjedinila povorke muževa i žena, obuzela je Mariju velika tjskoba. Vidjela je da nema Isusa sa Josipom. Nije podigla glasa da oštro predbaci suprugu... Ali bol koja se očituje na Marijinu licu probada Josipa, više od bilo kakvog predbacivanja. Njezina suzdržana bol tako je očita, po drhtanju koje ju obuze, po licu koje je problijedilo, po očima koje se šire, što pobuđuje više sućuti nego prizor plača i vike. Ona ne osjeća više nikakva umora, nikakva glada. A ipak je put bio dugačak i već mnogo sati nije uzela okrepe. Ali Ona zaboravlja sve, čak i ležaj koji se priprema i hranu koja će upravo biti razdijeljena. I vraća se natrag. Večer je, silazi noć. Ništa zato. Svaki je korak nosi bliže Jeruzalemu. Zaustavlja karavane, hodočasnike. Ispituje. Josip je slijedi, pomaže joj. Dan puta natrag i zatim tjeskobno traženje po Gradu. Gdje, gdje može biti njezin Isus? I Bog dopušta da Ona ne zna tolike sate gdje je tražila Isusa. Tražiti jedno dijete u Hramu bilo je nerazumno. Što bi trebalo jedno dijete raditi u Hramu? Najviše, moglo se izgubiti u gradu ipovratiti se unutra, nošeno svojimmalim koracima, a njegov bi plčući glas zvao mamu i privukao pažnju odraslih, svećenika, koji bi se pobrinuli da traže roditelje s oglasima postavljenim na vrata. Ali nema ni jednog oglasa. Nitko u gradu nije znaoza to dijete. Lijepo? Plavo? Jako? Eh! ima ih toliko! Veoma malo da bi se moglo reći: 'Vidio sam ga. Bio je ovdje i ondje'! I nakon tri dana, simbol za druga tri dana buduće tjeskobe, evo Marija iscrpljena ulazi u Hram, pretrči dvorišta i predvorja...Ništa. Trči, trči siromašna Mama, onamo odakle čuje glas djeteta. I čak joj se jaganjci sa svojim blejanjem čine plač Njezina Djeteta koje traži. Ali Isus ne plače. Poučava. Evo Marija čuje, preko ograde ljudi, jasni glas koji kaže: "Ovo će kamenje drhtati..." Ona nastoji da se probije kroz stisku i pođe joj za rukom nakon mnogo muke. Evo ga, Sina, raširenih ruku, uspravna, među naučiteljima. Mrija je Razborita Djevica. Ali ovaj puta muka prevladava njezinu suzdržljivost. To je brana koja svedrugo nadilazi. Trči Sinu, grli ga podižući ga sa stolice i postavivši ga na tlo, usklikne: "Oh! zašto si nam to učinio? Već te tri dana posvuda tražimo. Tvoja Mama umire od boli, Sine. Otac ti je iscrpljen od umora. Zašto, Isuse?"

Isus je imao jedno Poslanje i izvršavao ga. Nad ocem i majkom na zemlji jest Bog, Otac Božanski. Božji interesi nadvisuju naše, Božja je Ljubav iznad svake druge. Isus je to rekao svojoj Majci. Završio je pouku učiteljima s poukom Mariji, Kraljici učitelja. I Ona nije toga više zaboravila. Sunce joj se povratilo u srce držeći Isusa za ruku, ponizna i poslušna, ali Isusove su joj riječi "Zašto ste Me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome štoje Oca mojega?" - bile jednako u Srcu.

subota, 1. svibnja 2010.

Mali Isus poučavan od Svetog Josipa i Djevice Marije


1. Isus prima prvu pouku o poslu

Dijete Isus je oko pet godina, plav i lijep u jednostavnom odijelcu što mu seže sve do polovice zaobljenih listova. Igra se u vrtiću sa zemljom. Od nje čini hrpice a na njima zasađuje grančice, kao šumice u minijaturi. Od kamenčića stvara puteljke. Zatim bi htio načiniti jezerce podno malešnih brežuljaka i zato uzima dno neke stare posude koju zakopa sve do ruba. Napuni vodom malu zemljanu posudu koju potapa u bazen za pranje ili za natapanje vrtića. Ali ne postiže drugo, osim što si je smočio haljinicu, posebno rukave. Voda ističe iz okrnjene ili možda probušene posude i... jezerce se osuši. Josip stoji na vratima, šutljivo i mirno promatra neko vrijeme Djetetov posao i smiješi se. U stvari prizor je to za radosni smiješak. Zatim, da spriječi da se Isus još više ne smoči, zovnu ga. Isus s okrene smiješeći s i vidjevši Josipa potrča k njemu raširenih ruku. Josip mu, rubom svoje radne haljine, osuši blatne i mokre ruke i poljubi ih. To je slatki dijalog među dvojicom. Isus mu tumači što je radio, o svojoj igri, o poteškoćama na koje je našao, dok je to izvodio. Htjede načiniti jezero kao ono Genezaretsko, o kojem su mu govrili i tamo vodili. Htjede ga načiniti sebi na veselje. Ovdje bijaše, tumači mu, Tigerijada, tuMagdala, ovdje Kafarnaum. Ovo bijaše put što je preko Kane vodio za Nazaret. Htio je poriuti malene čamčiće u jezero i prijeći na drugu stranu. Ovo lišće... to su čamčići. Ali voda isteče. Josip sve promatra i zanimase kao da je to ozbiljna stvar. Zatim predlaže da će on, sutra, načinit jezerce, ne od prošupljene posude, nego od drvene posude koju će dobro zgipsati i omazati, po kojem će On, Isus, moći puštati različite drvene čamčiće. On će ga poučiti kako ih učiniti. Zatim mu obećaje dati malo oruđe za rad, prikladno za njega, da uzmogne bez veće muke naučiti njime se služiti. "Tako ću ti pomagati" reče Isus sa smiješkom. "Tako ćeš mi pomagati i postati marljivi drvodjelac. Dođi ga vidjeti." I uđu uradionicu. Josip mu pokazuje mali čekić, malu pilu, male odvijače, blanju kao za lutku, sve ploženo na mali solić budućeg drvodjelca: stolić prilagođen visini malog Isusa. "Gledaj: ako hoćeš piliti, ovse drvo ovako podupre. Uzme se pila ovako i pazeći da se ne ide k prstima, pili se. Polušaj..." I pouka očinje. Isus postavši crven od napezanja, stsnuvši usne, pažljivo pili i zatm gladi daščicu. I premda je malo iskrivljena, čini mu se lijepa. Josip ga hvali i poučava, da radi strpljivo s ljubavlju. Tog časa vraća se Marija koja je sigurno bila izvan kuće i pojvi se na vratima i promatra. On je ne vide, jersu joj okrenuti leđima. Mama se smiješi kada vidi kako uporno Isus barata s bladnjom i ljubav s kojom ga Josip poučava. Ali Isus je morao osjetiti onaj smiješk. Okrene se, vidi Mamu i potrči prema Noj sa svojom napola izbladjanom daščicom i pokazuje joj je. Mama se divi i prigne se da poljubi Isusa. Sredi mu rašćupane kovrčice, osuši mu znoj na ugrijanu licu, sluša s ljubavlju Isusa koji joj obećaje da će joj načiniti mali podložak da joj bude lakše raditi. Josip uspravan kaj stočića , rukom na boku, gleda ismiješi se.



2. Marija Učiteljica Isusa, Jude i Jakova

Ispod drveća igra se Isus s dva dječaka više manje iste dobi. Kovrčasti su ali ne plavi. Jedan dapače, baš crnomanjast: glavica crnog jaganjca što čni da s pokazuje još bjeljom koža okruglog lišca na kom su otvorene velike plave oči što teže prema ljubičastom, prelijepe. Drugi je manje kovrčast,boje tamno-kestenjaste, ima kestenjaste oči i više tamne boje ali i nijansom ružicaste na licu. Isus sa svojom plavom glavicom između dvije tamnije, čini se kao da je okružen sjajem. Složno se igraju s dvojim malim kolicima na kojima je različita roba: lišće, kamenčići, drvca. Trguju sigurno, a Isus kupuje za svoju Mamu, kojoj nosi sad ovo sad ono. Marija prima kupljeno sa smiješkom. Ali zatm se igra mijenja. Jedan od dječaka predlaže: "Igrajmo se izlaska iz Egipra. Isus ć bti Mojsije, ja Aron, ti ... Marja" "Ali, ja sam muškarac!" "Nije važno! Svejdno to učini. Ti si Marija i plesat ćeš pred zlatnim teletom, koji će ti biti ona košnica ondje." "Ja ne plešem. Čovjek sam i neću biti žena. Vjernik sam i neću plesati pred idolom." Isus posreduje: "Ne činimo tu točku. Učinimo drugu: kad je Jozua bio izabran za nasljednika Mojsijeva. Tako neće biti onoga ružnoga grijeha idolopoklonstva. I Juda je zadovoljan što je čovjek i moj nasljednik. Zar ne da si zadovoljan?" "Da, Isuse. Ali, onda ti moraš, umrijeti, jer je Mojsije nakon toga umro. Ja neću da Ti umreš; Ti koi me uvijek tako voliš." "Svi umru ... Ali Ja ću prije smrti blagoslovti Izrael, no kako ste ovdje samo vi, u vama ću blagosloviti sav Izrael." Bude prihvaćeno. Ali poslije uskrsne jedno pitanje. Da li je izraelsi narod, nakon tolikog putovanja, još imao kola što ih je imao kad je izašao iz Egipta. Mišljenja su suprotna. Utječu se Mariji. "Mama, Ja kažem da su Izraelci još imali kola. Jakov kaže a nisu. Juda ne zna kome dati pravo. Znaš li ti?" "Da, Sine. Nomadski narod još je imao svoja kola. Kad su se zaustavljali, kod počinka, oni su ih popravljali. Na njih su uzlazili slabiji, a bla bi natovarena i plodovima ili stvarima koje su bile potrebne tolikom narodu. Osim Kovčega, koga s nosili na rukama, sve su druge stvari imali na svojim kolima." Pitanje je riješeno. Dječaci idu na kraj vrta i odande, pjevajući psalme, dolaze prema kući. Isus je naprijed i pjeva svojim srebrnim glasićem psalme. Iza Njega idu Juda i Jakov podržavajući male tačke koje su podignute na rang Tabernaula. Ali, jer su morali igrati i ulogu naroda, osim Arona i Jozue, svezali su si, s rezervnim opasačima, ostala kola u minijaturi za noge i tako idu naprijed, ozbiljni kaao da su pravi glumci. Prođu korz cijele brajde, prolaze ispred vratiju gdje je Marija i Isus kaže: "Mama, pozdravi Kovčeg koji prolazi." Marija ustaje sa smiješkomi naklini se Sinu koji prolazi sjajeći se u svijetlu sunca. Potom se Isus popne na stranu brijega koji granči s kućom, pa i s vrtom; usravi se iznad spilje i govori ... Izraelu. Tumači Zkakone i obećanja Božja, označuje Jozuu kao vođu, zove ga k Sebi i Juda uzlazi na strminu. Ohrabruje ga i blagoslivlje. Zatim si daje načiniti jednu pločicu ( to je široki list smokve) i pričinja se da piše kantik i čita ga. Ne čitav, ali dobar dio, i čini se upravo kao da ga čita s lista. Zatim se oprašta s Jzuom koji ga plačući grli i uzlazi na više, upravo na vrh strmine. I ondje blagosivlje cijeli Izrael, to jest dvojicu prostrtu na zemlji. Potom leže na kratku travicu, zatvori oči i ...umire. Marija koja je ostala na vratima smijući se, kad ga vidje kako je ostao ispružn i ukočen, viče: "Isuse, Isuse! Ustani! Nemoj tako ostati! Tvoja te Mams neželi vidjeti mrtva!" Isus ustaje sa smiješkom i trči prema Njoj i ljubi je. Dolaze i Jakov i Juda. Marija i njih miluje. "Kako se Isus može sjećati onoga kantika tako dugog i teškog i svih onih blagoslova?" pita Jakov. Marij se smiješi i jednstavno odgovara: "Ima vrlo dobo pamćenje i jako je pažljiv kad čitam." "Ja sam pažljiv u školi. Ali zatim mi dolazi san sa svim onim jadima... Onda, zar toga neću nikd naučiti?" "Naučit ćeš, budi miran." Kucaju na vrata. Josip prelazi brzo preko vrata sobe i otvori. "Mir s tobom, Alfeju i Marijo!" "I s vama isto tako, i blagoslov." To je Josipov brat sa ženom. Priprosta kola, što ih vuče jaki magarc, stoje na putu. "Jeste li dobro putovali?" "Dobro. A djeca?" "U vrtu su s Marijom." Ali dječaci već trče da pozdrave mamu. Dolazi i Marija držeći Isusa za ruku. Rođakinje se poljube. "Jesu li bili dobri?" "Veoma dobri i dragi. A rođaci, da li su sv zdravi?" "Svi. Pozdrvljaju vas i iz Kane vam šalju mnogo darova. Grožđe, jabuke, sir, jaja, med. I... Josipe? Upravo sam našao ono što si htio za Isusa. Na kolima je u onoj okrugloj košari." Žena se Alfejeva smije. Prigne se k Isusu koji je gleda svojim raširenim očima, ljubi ga na ona dva plava komadića i kaže: "Znaš li što imam za tebe? Pogodi." Isus misli i ne nalazi. On to čini namjero da dadne radost Josipu da ga iznenadi. Doista, Josip ulazi, i nosi ogromnu okruglu košaru. Postavi je na pod pred Isusom, razveže uže koje joj drži na mjestu poklopac, podiže ga ... i jedna ovčica sva bijela, pravi pramen od pjene, pokaže se spavajući na čistom sijenu. Isus začuđen i blažen s jednim "Oh!" hoće da se baci na životinjicu, ali se zaustavi i trči Josipu, koji je još sagnut na tlu, i gli ga i ljubi, zahvalujući mu. Bratići gledaju s udivljenjem životinjicu, koja se probudila i podigla ružičastu gubicu i mekeće, tražeći mamu. Izvade je iz košare i pružaju joj rukevet djeteline za jelo. Brsti gledajući unaokolo blagim očima. Isus nastavlja govoriti: "Za men! Za mene! Oče, hvala! " "Zar ti se toliko sviđa?" "Oh, mnogo! Bijela, čista...janjica...oh!" i baca ručice oko vrata ovčice, stavlj svoju plavu glavicu na glavicu i stoji tako sretan. "I vama sam donio dvije" reče Alfej sinovima. "Ali su tamne. Vi niste tako uredni kao Ius i vaše bi ovčice bile neuredne, kad bi bile bijele. Bit će vaše stado, držat ćete ih zajedno i tako se nećete više skitati po ulicama, vas dva magupa, da se nabacujete kamenjem." Dječaci trče prema kolima i promatraju druge dvije životinjice više crne nego bijele. Isus je ostao sa svojom. Nosi je vrtom, daje joj piti, i životinjica ga slijedi kao da ga je uvijek poznavala. Isus je zove. Daje joj ime "Snježana" i ona odgovara radosno mekeći... Veliki razgovaraju, a Alfej sada kaže: "Nadam se da da sam tako riješio svađe među braćom. Bila je tvoja ideja, Josipe, koja me rasvijetlila. Rekoh: 'Moj brat hoće jednu ovčicu za Isusa, da se malo igra. A ja ću uzeti dvije za ove dječarce da budu malo mirniji i da nemam uvijek rasprave s drugim roditeljima zbg ranjenih glava i koljena. Malo škola i malo ovce, i tako će mi poći za rukom da ih držim mirne.' Ali ove godine morat ćeš i ti slati Isusa u školu. Vrijeme je." "Nikaa neću slati Isusa u školu" reče Marija odlučno. Teško je čuti da tako govri i još prije Josipa. "Zašto? Dječak mora naučiti, da bude u svoje vrijeme sposoban podvrći se ispitu za odrasle..." "Dječak će znati. Ali u školu neće ići. Tako je odlučeno." "Bila bi jedina u Izraelu koja tako čini." "Bit ću jedina. Ali ću tako učiniti. Zar ne Josipe?" "Istina je. Nije potrebno za Isusa da ide u školu. Marija je odgojena u Hramu i pravi je učenjak u poznavanju Zakona. Bit će njegova Učiteljica. Tako i ja hoću"
"Vi tako kvarite Dječaka." "To ne možeš reći. Njabolji je u Nazaretu. Jesi li ga ikad vidio da plače, da se dere, da nije poslušan, da nema poštovanja?" "To ne. Ali će to postati ako ga nstavite maziti." "Ne znači to maziti, držati djecu u svojoj blizini. To znči ljubti ih dobrim osjećajem i dobrim srcem. Mi tako ljubimo našeg Isusa, jer je Marija poučena od učitelja, bit će Ona Učiteljica Isusova." "I kad bude čovjek, tvoj će Isus bti ženica što će se plašit čak i jedne muhe." "To neće biti. Marija je jaka žena i zna odgojiti muževno. Ja nisam kukavica i znam davati muževne primjere. Isus je stvorenje bez manjka fizičkih i moralnih. Zat će rasti uspravno i snažno u tijelu i duhu. Budi siguran Alfeju. Neće obrukati obitelji. Uostalom odlučio sam i dostaje tako... " Rođakina prihvati: "Doista imate pravo. Kad bih ja mogla poučavati! U školi se uče dobru i zlu, naša djeca. U kući samo dobru. Ali ja ne znam ... Ako Marija..." "Što želiš, nevjesto? Samo reci. Ti znadeš da te volim i da sam radosna kad ti mou ugoditi." "Govorila sam ... Jakov i Juda malo su stariji od Isusa. Idu već u školu... ali što znaju!... Dok Isus zna već veoma dobro Zakon... Željela bih ... evo, da ti kažem da uzmeš i njih, kad poučavaš Isusa? Mislim da bi postali bolji i bolje poučeni. Bratići su, na koncu, i pravo j da se ljube kao braća.. Bila bih tako sretna!" "Ako Josip hoće, a isto tako i tvoj sprug, ja sam prprana. Govoriti za jednoga ili za tojicu ista je stvar. Proći cijelo Pismo, to je radost. Neka dođu." Tri dječaka. koji su pomalo ulazili, sjedu i čekaju na pravorijek. "Dovest će te do očaja, Marijo" reče Alfej. "Ne. Sa mnom su uvijek dobri. Zar ne da ćete biti dobri, ako vas ja budem poučavala?" Njih dovjica dotrče blizu, jedan zdesa drugi slijeva, zagrle je oko ramena, glvice joj poklone na ramena i obećavaju sve najbolje. "Pusti, Alfeju, da pokušaju i pusti mene da pokušam. Vjerujem da nerćeš biti nezadovolan pokusom. Dolazit će svaki dan oko šeste ure ( o podne op. prev.) do večeri. Bit će dosta, vjeruj. Poznam načn pučavanja bez umaranja. Dječaci će biti i zneseni i rastreseni u isto vijeme. Potrebno je shvatiti ih, ljubiti ih i biti uljen, da ih se osvoji. A vi me ljubite, zar ne?" Dva velika poljupca mjesto odgovora. "Vidiš li?" "Vidim. Mogu ti sam reći: 'Hvala' A što će Isus reći videći kako se Mama gubi s drugima? Što kažeš, Isuse?"
"Ja kažem: ' Blago onima koji je slušau i borave kod Nje.' Kao za Mudrost, blažen onaj koji je prijatelj Moje Majke. i Ja sam sretan da su oni kojeljubim, njezini prijatelji." "Ali tko stavlja takve riječi na usta Dječaka?" pita začuđeni Alfej. Josip odgovara: "Nitko, brate. Nitko tko je od ovoga svijeta."