Mrija Isusu u Nazaretu: "Ići ću s Tobom, Sinko!"
Isus je sam. Brzo hoda glavnom cestom koja je vrlo blizu Nazareta i ulazi u grad upućijući se prema kući. Kada je blizu, ugleda Majku koja također ide prema kući, a uz nju je nećak Šimun s naramkom suhog granja. Zovne je: "Mama!" Marija se okrene kličući: "Oh, blagoslovljeni Sine moj!" i trče ususret jedan drugome. A Šimun, bacivši svoje granje na zemlju, oponaša Mariju idući prema bratiću kojega srdačno pozdravlja. "Majko Moja, došao sam. Jesi li sada zadovoljna?" - " Silno, moj Sine. Ali...ako si to učinio samo zbog moje molitve, kažem Ti da mi nije i da Ti nije dopušteno slijediti krv više negoli poslanje." - "Ne, Mama. Došao sam i poradi drugih stvari." - "Zar je dakle baš istina, Sine moj? Vjerovala sam, htjkela sam vjerovati da su to lažni glasovi i da Te ne meze toliko... " Suze su i u glasu i u oku Marijinom. "Ne plači, Mama. Ne zadaj Mi te boli. Potreban Mi je tvoj smiješak." "Da, Sinko, da. Istina je. Ti vidiš toliko tvrdih lica neprijatelja da Ti je potrebno više ljubavi i smiješka. Ali ovdje, vidiš li? Ima netko tko Te ljubi za sve..." Marija se nježno naslanja na Sina koji je grli oko ramena, ide polako prema kući, i nastoji smiješiti se kako bi izbrisala svaku muku iz Isusova srca. "Blijeda si, Mama. Jesu li Ti mnogo jada zadali? Jesi li bila bolesna? Jesi li se mnogo umarala?" - "Ne, Sinko. Ne.Nikakve boli nemam. Jedina muka: Ti daleko i neljubljen. Ali ovdje su, sa mnom, svi vrlo dobri. O Mariji i Alfeju i ne govori; Ti znaš tko su oni. Ali i Šimun; vidiš li kako je dobar? Uvijek tako. Pomogao mi je ovih nekoliko mjeseci. Sada me opskrbljuje drvima. Tako je dobar. I Josip, znaš li? Toliko plemenite brige za njihovu Mariju." "Bog te blagoslovio, Šimune, i blagoslovio i Josipa. Opraštam vam što Me još ne ljubite kao Mesiju. O, doći ćete do ljubavi prema Meni Kristu! Ali kako bih vam mogao oprostiti ako ne biste ljubili Nju?" "Pravedno je ljubiti Mariju i u tome je mir. Ali i Ti si ljubljen... samo, eto jako se bojimo Tebe." "Da. Ljubite Me na ljudski način. Doći ćete do drukčije ljubavi." - "Ali i Ti si, Sine moj, blijed i mršav." - "Da. Izgeldaš stariji. I ja to vidim", primjećuje Šimun. Ulaze u kuću i Šimun se, položivši granje na svoje mjesto, diskretno povlači. "Sinko, reci mi, sada kad smo sami, istinu. Svu. Zašto su Te potjerali?" - Marija govori držeći ruke na ramenima svog Isusa i gleda Ga pažljivo u smršavjelo lice. Isus se smiješi blago i umorno: "Jer sam nastojao čovjeka dovesto k čestitosti, k pravednosti, k pravoj religioznosti." - "Ali tko Te optužuje? Narod?" - "Ne, Majko. Farizeji i pismoznanci, osim pokojega pravednog među njima." - "Ali što si učinio da si navukao njihove optužne?" - "Govoiro sam istinu. Ne znaš li da je to najveća pogreška kod ljudi?" "A što su mogli kazati da opravdaju svoje tužbe?" - "Laži. One koje znaš i još druge." "Kaži ih svojoj Mami. Stavi svu svoju bol u moje krilo. Majčino krilo je naviklo na bol, i sretno je da je može iscrpsti, samo da je izvadi iz srca svoga sina. Kaži mi svoju bol, Isuse. Namjesti se ovdje, kao kad si bio malešan, i odloži svu svoju gorčinu." Isus sjeda na jedan stolčić do nogu svoje Majke i pripovijeda sve doživljaje proteklih mjeseci provedenih u Judeji. Govori bez gorčine, ali i bez prikrivanja. Marija Ga miluje po kosi s junačkim smiješkom na usnama, koji se bori sa svjetlucanjem suze u plavom oku. Isus govori i o potrebi da se približi ženama i kako bi ih otkupio i o Svojoj Muci što to ne može učiniti zbog ljudske zlobe. Marija se slaže, a onda odluči: "Sinko, ne smiješ mi uskratit što želim. Odsada, kud god budeš išao ići ću s Tobom. U bilo koje vrijeme, godišnje doba i u bilo koje mjesto. Ja ću Te braniti od klevete. Sama moja prisutnost obarat će blato. I Marija će doći sa mnom. To jako želi. To treba kod Sveca i protiv zloduha i protiv svijeta: srce majki."
